MEDLJIKA, MED MEDLJIKOVAC I PČELINJE ZAJEDNICE

M e d lj i k a:

Medljika je manje ili više slatka izlučevina štitastih i drugih biljnih vaši, koje se hrane biljnim sokovima raznog rastinja. Na izabranom mjestu mladara ili lišća, vaš zabada radilicu do biljnih sokova, koji pod dejstvom osmotskog pritiska prodiru u tijelo vaši. Sok se prerađuje u bjelančevine koje služe vašima za vlastitu ishranu i idu kroz želudac, a veći dio biljnih sokova prerađen u filternim komorama mjenja sadržaj šećera. Probavni fermenti vaši mogu neke šećere razgrađivati, a sposobni su razgrađivati i nove više vrste šećera.
Tako n.p.r. hemijskom analizom utvrđeno je u hrastovom soku 4% šećera melecitoze, a u hrastovoj medljici (po Mičelu metodom Garbaha) utvrđeno je 44,3% šećera melecitoze. Kako su fermenti kod raznih vrsta vaši različiti, to i sastav medljike koju izlučuju, može biti različit i na istoj biljci. Oplemenjena u filternim komorama medljika se odvodi kroz analni otvor u vidu bistrih kapljica i gomila na biljci ili pada na zemlju ili travu.
Isparavanjem vode kapi medljike postaju tamnije i sa većim postotkom šećera koje pčele (i drugi insekti) unose u staništa i prerađuju u med medljikovac.
Medljika može biti vanredno bogata, naročito u julu, augustu i septembru za vrijeme sušnih ljeta. Na hrastu i vrbi može u nekim godinama biti medljike i za dva vrcanja.
Pored Timoka bilo je godina kada su pčele krajem ljeta, za vrijeme vedrih dana i noći i pri punom mjesecu izletale i noću donoseći medljiku sa vrba, i punile košnicu medom medljikovcem.
Pri iskorišćavanju medljike treba proširivati medišni prostor za skladištenje medljikovca i plodišni prostor da matica polaže što više jaja, radi ojačavanja zajednica kvalitetnim dugovječnim pčelama za zimovanje i proljećni razvoj.

Štetnost medljikovca za pčelinje zajednice:

Poznato je da se u sekretu ždrjelnih žlijezda pčela nalazi ferment invertaza i drugi sastojci koji mješanjem sa nektarom, pretvaraju obični šećer (saharozu) u invertni tj. u grožđani (glukozu) i voćni (fruktozu).
Taj ferment koji izvanredno djeluje na šećere nektara, a manje ili više na šećere medljike, ne djeluje na šećer melecitozu. Ukoliko je veći sadržaj melecitoze u medu medljikovcu, a može ga biti i preko 40%, utoliko je njegova kristalizacija brža u sitne kristale oštrih ivica, ne samo u saću, već i u srednjem crijevu pčela. Kristali oštećuju unutrašnje strane crijeva (epitel), poremećuju njihov rad i izazivaju proliv (dileriju). Time se poremeti funkcija izlučivanja crijevnog soka i upijanja hrane. Kristalisani medljikovac ne može se otopiti sa malim količinama sekreta sa kojim raspolažu pčele, a naročito zimi, za vrijeme neizletnih dana.
Naročito je utvrđeno postojanje toksičnih supstanci u medu medljikovcu, koje mogu izazvati trovanje pčela i matica za vrijeme zimovanja. Kada se ove materije nagomilaju u crijevnom traktu, izazivaju zapaljenje sluznice, zadak otiče i nastaje opšta uznemirenost i manja ili veća uginuća pčela u zavisnosti od količine toksina u medu medljikovcu.
Loša zimska hrana jedan je od osnovnih uzroka stvaranju pogodnih uslova razvoju i širenju zarazne bolesti nozemoze. Nedovoljno svarena slatkasta zaražena pčelinja balega, izbačena dijarejom unutar košnice, koju uzimaju i zdrave pčele, glavni je uzročnik daljem širenju bolesti. Dijareja se u svim slučajevima lako zapaža u vidu žućkasto-mrkih mrlja po ramovima i zidovima košnice, a pčele posustaju i imaju otečen zadak.
Utvrđivanje nozemoze i toksičnih elemenata u medu medljikovcu vrši se u veterinarskim specijalističkim ustanovama.
Značajna razlika između meda medljikovca i nektarnog meda je i u količini mineralnih materija, kojih u medljikovcu ima 5 do 9 puta više nego u nektarnom medu. To znači, raznih nesvarljivih materija koje se nagomilavaju u zadku pčela za vrijeme neizletnih dana.
Od porjekla, sastava i količine meda medljikovca u svakoj pčelinjoj zajednici, bitno zavisi njeno uspješno zimovanje. Iz iskustva se zna da je medljikovac sa vrba i bukve pogibeljan za pčele i brzo kristališe. Proljećni medljikovac je najčešće svjetlije boje pa se za vrijeme unosa nektara miješa i često i ne primjeti od strane pčelara. Iskusni pčelari prate i znaju koji su izvori za vrijeme paše nektarnog meda a koji meda medljikovca i preduzimaju odgovarajuće mjere za maksimalno iskorišćavanje paše i zaštitu zajednice od štetnih posljedica.

Utvrđivanje medljikovca:

Najprostiji način utvrđivanja prisustva medljikovca u pčelinjim zajednicama je ako se palidrvce ili sličan predmet zavuče u ćeliju sumnjivog poklopljenog meda i izvuče.
Medljikovac ima najmanje 2 do 3 puta veću rastegljivost, zbog većeg sadržaja dekstrina i dr. materija, a neke vrste medljikovca brzo kristališu u saću. Procjene po ukusu, nepoklopljenosti ćelija meda i sl. nisu pouzdane. Zato treba primijeniti jedan od slijedećih metoda:
Uzorak sumnjivog meda rastvori se u destilovanoj vodi ili kišnici u odnosu 1:1 i tom rastvoru dodamo 6 djelova 96% alkohola. Ukoliko se sadržaj pri mućkanju zamuti, znak je prisutnosti medljike u ispitivanom medu.
Ili: U epruveti se rastvori dio meda koji ispitujemo sa istom količinom destilisane vode a zatim se sadržaju dodaju dva djela krečne vode. Cjeli sadržaj zagreje se do vrenja i ako u ispitivanom uzorku ima medljikovca, rastvor će potamniti i stvoriće se talog.U oba ova slučaja veća zamućenost odaje veće prisustvo medljikovca.
Ili: Najtačniji detektor je sirćetno-olovna reakcija na medljiku. Na 0,2 cm kubna analiziranog meda, nasipa se 1 cm kubni destilicane vode i pažljivo izmješa. Taj rastvor se presipa u veću epruvetu i doda još 1,2 cm kubni destilisane vode. Poslije pažljivog miješanja rastvoru se dodaju 2 kapi 25%-nog rastvora olovno-sirćetnog jedinjenja i epruveta se stavlja u komparator, uporedo sa epruvetom-etanolom. Poslije dodavanja reaktiva, rastvor meda se muti, saglasno količini medljike u hrani. U zamućeni rastvor, u kapima, dodaje se destilisana voda sve dok se njegova providnost ne izjednači sa etanolskim rastvorom. Ako količina kapi ne prelazi 10, takav med se smatra potpuno pogodnim za zimovanje pčela. Ako je količina kapi vode veća od 60, taj med apsolutno ne odgovara za zimovanje pčela. Pri količini kapi od 10 do 60, med se može koristiti za zimovanje pčela uz djelimičnu zamjenu šećerom.
Po istoj boji i granici deponovanog meda u saću mogu se procjeniti količine medljikovca i potrebe eliminisanja iz zimskih rezervi hrane.

Zazimljavanje pčelinjih zajednica:

Kada krajem ljeta ili početkom jeseni prestane ili se znatno smanji unos medljike, usljed zahlađenja, kiša i sl. te nema rentabilnog unosa, vršimo detaljan pregled pčelinjih zajednica i svodimo ih na prostor zimovanja. Udaljavaju se medni nastavci, a iz gnijezda okviri sa medljikovcem, neizgrađenim satnim osnovama i saćem za škartiranje. Prema jačini zajednice, ostavljaju se dva okvira više u gnijezdu od broja gusto zaposjednutih ulica. Umjesto izvađenih okvira iz gnijezda, stavljaju se okviri sa nektarnim medom iz rezerve ako ih imamo.
U prostoru gnijezda treba da ima i 2 do 4 okvira sa pergom zalivenom medom. Na svakom okviru u prostoru zimovanja treba da ima vjenac meda od oko 2 kilograma u svim tipovima košnica. Ukoliko nema te količine hrane, vrši se dohranjivanje šećernim sirupom. Ako vremenski uvjeti onemogućavaju korišćenje sirupa, stavljamo preko satonoša kvalitetne medno-šećerne pogače težine od oko 2 kilograma svakih dvadesetak dana, sve do stvaranja uslova za prihranu sirupom. Najbolje su pogače čiji je šećer invertovan invertozom. U šećerni sirup i pogače treba obavezno staviti antibiotik fumagilin, prema uputstvu proizvođača lijeka. Svojstvo pčela je da će prije koristiti kvalitetnu dodanu vještačku hranu, nego ranije deponovani med u saću. Ovakvom tehnikom pčelarenja obezbjeđujemo ekonomsku dobit maksimalnim unosom meda medljikovca i bezbjedno i uspješno prezimljavanje pčelinjih zajednica.

Prilog obradio:
Spahić Admir
Bosanski Petrovac